Najljepši citati Medium.ba
Alija Izetbegović – citati

Alija Izetbegović – citati

-“Vjerujem da je Bog stvorio ljude slobodnim i jednakim, da ne postoje više i niže rase, ni dobri i zli narodi. Vjerujem da ljudi sa sobom donose jedan broj neotuđivih prava, da vlast nema ovlašćenja da ta prava uskraćuje, kao što ne vjerujem u neograničena prava većine, jer tiranija većine je tiranija kao i svaka druga. Vjerujem da je mjerilo slobode odnos prema manjinama, a sloboda mišljenja prije svega pravo da se drugačije misli… U tome je u najkraćem sadržano moje razumijevanje demokratije.”

– “…Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane.”

– “…Vjerujemo, također, da ljudi različitih vjera i nacija mogu da žive zajedno u toleranciji i miru. Kažu da je to utopija na ovim prostorima. Mi odgovaramo da je to jedini ljudski izlaz iz ove nevolje koja je pogodila mnoge nevine ljude svih vjera i nacija i mi nastavljamo da u to vjerujemo. A utopija u koju se vjeruje prestaje to biti.”

– “Zamislite se nad kartom Bosne i Hercegovine i recite može li biti dobrog i trajnog rješenja za sve ukoliko jednaka prava ne važe za sve njene stanovnike”.

-“Mi Bosnu možemo održati jedino kao civiliziranu zemlju. Našavši se u ovakvim kliještima dva mraka koji pokušavaju osvojiti Bosnu, moramo biti oni koji nose luč svjetlosti.”

-“Ne krivimo čitave narode za zla i nesreću. Krivi su uvijek i samo pojedinci, bez obzira što ih je tako mnogo da čine za sebe jedan zločinački narod. Krivica nije kolektivna, ona je uvijek pojedinačna, individualna.”

-“Mislim da ljude treba dijeliti na civilizirane i barbare i da je to jedina prava podjela. Sve ostalo su uvredljive besmislice.” “Nema loših naroda, ima samo loših vođa. Oni koji su krivi za nesreću Bosne odgovarat će prije ili kasnije pred Bogom i pred ljudima. Tu odgovornost niko neće moći izbjeći.”

– “Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo – a nije jedan, nego mnogo njih – mi bismo trebali da ustanemo i da mu odamo poštu na način koji priliči.”

– “I čeka nas, ako Bog da mir. Ne može odmah sad, ali uskoro. I spremite se, dobro se spremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kad se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na one dane kad je bio samo rat. Kažu, kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj smo mi. Njemu se čini: kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lahko, onda je pred njim ravan put. Ovdje vas je većina mladih ljudi. Ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. Svi manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će, da upotrijebim taj ovdje potpuno opravdani izraz, eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. A onda, naravno, neizbježna pitanja pravde i nepravde… Neka nam je Bog na pomoći.”

– “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša pobjeda.”

– “Nikad nisam mislio da me svi ljudi treba da vole, zašto bi? I mnogo bolji ljudi od mene imali su ljutih neprijatelja, zašto da ja nemam? Isusa su njegovi sunarodnici predali Rimljanima, Gandija nisu ubili Englezi, nego njegovi, nije im bio dovoljno dobar Indijac, Rabina nije ubio Arap nego njegov čovjek, nije mu dovoljno bio Jevrej. Šta se tu može? Nad svima nama će jednoga dana izrasti zelena trava, ali ljudi o tome ne misle.

“Moja borba za Bosnu nije bila pravolinijska. Istorijske činjenice su poznate i ja ih niti namjeravam, niti mogu mijenjati. To je neka izlomljena, cik-cak linija, u ovisnosti od situacije u samoj Bosni i van nje, ali opšti smjer je bio uvijek isti: očuvanje Bosne kao cjelovite države u njenim međunarodnim i priznatim granicama. Bio je Carringtonov, pa Cutileirov, pa Vance-Owenov, pa Owen-Stoltenbergov plan, pa konačno Dayton. Štošta se mijenjalo, ali konstanta svih tih planova bila je očuvanje Bosne kao države.

Po svim zakonima vojne i političke logike, s obzirom na odnose snaga i ponašanje svijeta, Bosna je trebala biti zbrisana sa političke karte svijeta. Sjetite se, u jednom periodu, dugom, za nas beskrajno dugom, od decembra 1992. do aprila 1994. bili smo potpuno opkoljeni, imali smo tri fronta: Karadžić, Boban, Abdić. Ali, evo, Bosna je opstala. Pregovori su u tome odigrali svoju ulogu jer mi smo paralelno i jačali svoju odbranu i osiguravali kakvo-takvo prisustvo svijeta u Bosni. Ne znam da li sam uvijek vukao najbolje poteze, ali sam uvijek radio po najboljem svom znanju i savjesti i bio spreman saslušati savjet drugih. Nikad se nisam rukovodio strahom ili nekim ličnim razlogom. Biće potrebna izvjesna istorijska distanca da se stvari objektivno i pravično procijene.”

“Lično imam snažno bošnjačko nacionalno i snažno islamsko vjersko osjećanje i to mi ne smeta da se istovremeno osjećam velikim Bosancem. Ja sam tu dilemu u sebi razriješio, mnogi izgleda nisu.

“Izvjesne simpatije prema tom čovjeku nisam nikada krio. Istina je da mi se nije sviđala njegova ideologija, pa ni način života, njegovi Brijoni, vile, lovačke kuće itd., ali osjećao sam, i mislim da ne griješim, da on nije bio loš čovjek. Jednostavno, nije bio zloća, kako bi to narod rekao. Bio je komunist, ali nije bio boljševik. U jedan idejno pogrješan sistem unosio je nešto ljudskog i podnošljivog. Kažu da je volio život, a ja iz toga zaključujem da nije mrzio ljude, jer to je povezano. Na drugoj strani, imate askete koji to nisu iz uvjerenja nego zbog nekih ličnih frustracija. Oni ne znaju ili ne mogu da žive, pa ne daju ni drugima.

Oni koji bolje poznaju Tita kažu da nije bio velik strateg, ali niko ne osporava da je bio veliki političar, vjerovatno jedan od najvećih na ovim prostorima u dvadesetom vijeku. Možda ova ocjena stoji u opreci sa činjenicom da se Jugoslavija nakon njega raspala, ali ja ne mislim da je on kriv za to. Srpska hegemonija, koja je genetski bila ugrađena u same osnove Jugoslavije, nosila je klicu raspada. Tito se iskreno borio protiv te hegemonije, ali tu bitku nije dobio, tu bitku je, nažalost, izgubio. Ipak, ono što je valjalo u Jugoslaviji, poticalo je dobrim dijelom od njegove ličnosti; ono što nije valjalo poticalo je od njegove ideologije ili je, jednostavno, bilo naslijeđeno.”

“Moglo bi se kazati da je opredjeljenje za nezavisnost Bosne i Hercegovine donekle bilo iznuđeno. Iznuđeno time što mi jesmo željeli nešto veću samostalnost BiH u okviru Jugoslavije, ali nezavisnost naše države, onakva kakva je kasnije tražena, bila je rezultat otcjepljenja Hrvatske i Slovenije. Mi smo rekli da je svaka Jugoslavija sa Hrvatskom i Srbijom prihvatljiva, ali da nikakva Jugoslavija bez jedne od ove dvije zemlje nije prihvatljiva. Kada je Hrvatska izašla iz Jugoslavije, mi smo se našli pred izborom da ostanemo sa Srbijom i Crnom u nekakvoj krnjoj Jugoslaviji ili da idemo na nezavisnost. Opredijelili smo se za ovo drugo. I danas vjerujem da drukčiji izbor nije bio moguć.”

“Najviši nacionalni cilj Bošnjaka, strogo uzevši, nije nacionalan ni isključivo bošnjački – to je cjelovita Bosna, a to znači građanska Bosna i Hercegovina.”

Na našem putu pouzdajemo se u mlade ljude i žene. Ovi borci što su sa mnom došli – svi su mladi ljudi. I oni poginuli bili su uglavnom mladi. Zajko, Šeha, Labud, Hujka, posmrtno proglašeni generalima, bili su ljudi ispod 35 godina. Izet Nanić, komadant 505. brigada iz Bužima, jedne od najslavnijih jedinica naše Armije, koji je posmrtno unaprijeđen u čin generala, u času pogiblje imao je samo 30 godina. Mladost je branila Bosnu i na tom putu umirala i žrtvovala se, bez računa i kalkulacije, onako kako to samo mladost zna. Bosanska žena je posebna priča. Ona je bila istinska heroina ovog rata.

Pregovarat ćemo gdje god možemo, ratovati gdje i kad moramo.

Najvažnija odredba Dejtonskog ugovora, zbog koje smo progutali mnoge gorke piluke, za nas je ona o povratku svih u svoje domove. Srbi su u Daytonu prihvatili ovu odredbu i morat će je provesti, ili neće biti srpske republike.

Sastavni dio ovog procesa je naša poruka ili preporuka vama da glasate za organe mjesta u kojima ste živjeli prije rata: Trebinjci za Trebinje, Banjalučani za Banju Luku, Stočani za Stolac, Zvorničani za Zvornik itd.

Bit ću sasvim otvoren, nisu to samo glasine. Vraćanje vjeri je skoro opći fenomen na svim prostorima na kojima je komunizam brutalno suzbijao religiju pedeset ili sedamdeset godina. Islamizacija, kako vi to nazivate, postoji u Bosni, ali postoji u istoj mjeri i kristijanizacija, to jest vraćanje interesa za vjeru kod bosanskih katolika i pravoslavaca. Ali kršćanska Evropa ne registruje kristijanizaciju, nije osjetljiva na taj fenomen, što ja razumijem i ne zamjeram. Samo, moram vas nešto ispraviti, moja tolerancija nije evropskog, nego muslimanskog porijekla. Ako sam tolerantan, ja sam to prvo kao musliman,a zatim kao Evropljanin. Evropa ima neke zablude kojih se nikako ne može osloboditi, uprkos očiglednim činjenicama. U Bosni, u ovom ratu naprimjer, uništene su stotine crkava i džamija. Sve su ih uništili “Evropljani”, nijednu Bošnjaci. Turska vlast nije bila baš “svilena”, ali svi kršćanski narodi i svi njihovi najvažniji srednjovijekovni spomenici preživjeli su pet stotina godina turske vlasti. To je činjenica. Čuveni fruškogorski manastiri, nedaleko od Beograda, preživjeli su 300 godina turske vlasti, ali nisu preživjeli tri godine evropske vlasti. Spaljeni su u toku Drugog svjetskog rata. Fašizam i komunizam nisu azijski, nego evropski proizvod. Ni sada Evropa nije pokazala neku veliku osjetljivost prema pojavi fašizma na Balkanu. Ja cijenim Evropu, ali mislim da ona ima odveć visoko mišljenje o sebi.”


“Bosna je komplikovana zemlja: tri religije, tri nacije i ostali. Nacionalizam je jak među sve tri nacije; dvije od njih imaju puno rasizma, šovinizma, separatizma; i mi bi sad trebali da napravimo državu od svega toga.”


“Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”


“Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”


“Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavog muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko) niti ignorisati neko dobro samo zato što je tuđe.”


“Dozvolite da se ne složim sa mišljenjem da sam ja toliko važan za odbranu, pa i opstanak bošnjačkog naroda. Bilo bi loše da je to tako, ali, hvala Bogu, nije. Hiljade ljudi se bori, lakše im je sa mnom, kao sto je meni lakše sa njima, ali oni bi se borili i bez mene i nastavit će se boriti i raditi kada ja odem. Uvjerio sam se u to u oktobru 1992. kada sam prvi put prošao uzduž i poprijeko Bosnu u kojoj je bijesnio rat. Ponovio sam taj obilazak dva mjeseca kasnije, u decembru iste godine. Došao sam u jedan Gradačac, koji je već bio odbranjen i koji će biti konačno odbranjen u bici što će se voditi u novembru 1992., kada smo napravili hršum. Šta sam im ja i ljudi oko mene u Sarajevu pomogli u tome? Nismo mnogo. Pomogli smo im utoliko što smo prije početka rata organizirali narod i pripremili nešto oružja, nažalost ne mnogo, i što smo im negdje ujesen, a prije ove odlučne bitke u novembru, dostavili nešto oružja protiv oklopa. Sve drugo odradili su oni sami, na osnovu lične inicijative, organizirajući i pomoć iz svoje dijaspore u Evropi. U ovome su pokazali veliku mjeru samostalnosti, snalažljivosti i mašte. Sjetite se onoga oklopnog voza kada su ga borci Gradačca namamili i uništili. Nije to bila naša ideja, bilo je to i u zamisli i u izvedbi njihovo djelo..” (iz knjige “Armija Bosne i Hercegovine”)


“Gurajte te ljude iz stranke. I, kada je riječ o otvaranju stranke (otvaranju SDA prema novim članovima), nemojte ostavljati toliko vrata otvorena da nam se i nepošteni ne bi uvukli unutra. Mislim da u tom pravcu nismo imali kriterija, i opravdano nas nekada ruže, kritikuju, pokušavaju da ubiru političke poene, pa kažu da je taj i taj čovjek u SDA.” (govor Alije Izetbegovića, 12. januar 1994.)


“Hrabrost bosanske žene, njena snaga i ponos, bile su jedan od odlučujućih činilaca u borbi Bosne i naroda za opstanak.”


“Iako je Sandžak izvan granica Republike Bosne i Hercegovine, mi trajno ostajemo zainteresirani za taj dio našeg naroda.”

“Ja sam govorio i o pomirenju, opet radi Bosne i njene budućnosti, ali sam rekao i ponavljam: uz neopoziv uvjet da ratni zločinci budu gonjeni i kažnjeni! Bez toga nema niti može biti ni mira ni pomirenja!”


“Kada izgubim razloge da živim, umrijeću”


“Kada putujem u Evropu nikada ne hodam sagnute glave, zato što mi nismo ubijali djecu, žene niti starce i zato što nismo napali niti srušili niti jednu bogomolju.”


“Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.”


“Kako riješiti logiku Božije svemoći (i sveznanja) i čovjekove odgovornosti. Kako sva moć može pripadati Bogu, a sva odgovornost čovjeku? – Odgovor je: može, kao što svijet može istovremeno biti konačan i beskonačan. Nije logično, ali tako je.”


“Klali su nas, žene i djeca su nam ubijana, džamije nam spaljene, ali mi nećemo ubijati ženu i djecu, nećemo paliti crkve. Jer knjiga koju poštujemo nam to zabranjuje.”


“Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i svoj narod. Mi želimo svoju državu. Jer je narod bez države kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne želimo biti narod koji nema državu.” (bosanskim hadžijama u Mekki)


“Mi smo mogli da dobijemo vojnu pobjedu protiv četnika. U oktobru 95. godine. Mi smo bili zaustavljeni. Mogli smo uzeti Prijedor. Najvjerojatnije bi ih mogli natjerati i ovaj, iz Banja Luke da samo nastavili ofanzivu. Jer su oni bili u potpunom rasulu. Međutim, praktički, Amerika je zaustavila taj rat. Kada sam kasnije razgovarao sa nekim Amerikancem, obavještajnim čovjekom, o tome što se to događalo, zašto smo bili zaustavljeni, jer smo bili… Bili smo skoro, ultimativno zaustavljeni. Bili su rekli da će nas početi tući ako to ne uradimo. Ako nastavimo ofanzivu.”

loading...

Eldina Tulic

Oglasi

Oglasi

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.