Eldina Tulic
“Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo. ”
(Nevjestinski ponor)
“Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo.
Nema li svako neki, samo svoj unutarnji svijet u koga se povlači da bi se napojio novom snagom, ljepotom tugom, oživio davnu čežnju, raspirio zapretanu strast, vratio nadu da osim kaskanja u svakodnevnici postoji još nešto.”
(Ruža III)
“Tata je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.”
(Ruža III)
“Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.”
(Ruža III)
“Ali izgleda da nije važno valjaju li roditelji svojoj djeci, nego valjaju li svijetu.”
(Ruža III)
“Kako se sudbina zlobno šali sa svima nama.”
(Ruža III)
“Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.”
(Ruža III)
“Glasam za slobodu izbora, glasam za ljubav.”
(Ruža III)
“Sa samo metar-dva udaljenosti gledao sam dva bića koja se vole toliko da bol onog drugog doživljavaju kao svoju.”
(Ruža III)
“Onda sam shvatila da nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje.”
“Mama i tata rat su prošli bez fizičkih ozljeda. Onih drugih, kao i kod svih ljudi u Bosni, onih koji su ostali ili otišli, svejedno, bilo je bezbroj. Ostali su ožiljci koji svako malo bole.”
(Ruža III)
(Ruža III)
“Nije lako biti lijepa žena. Ko nikad nije bio lijep, sa starošću gubi samo mladost, ružnoća ostaje,”
(Spavaj Anđela, Amanet II)
“Možda baš zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje.”
(Spavaj Anđela, Amanet II)
“Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos.”
(Spavaj Anđela, Amanet II)
“Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa – zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota pođe, ne ostane ništa. Mirnije se živi, lakše diše. S njima živima vremenom postajemo nesigurni je li to i bilo, ili je samo trebalo biti jer nam je trebalo, jer smo željeli. Nelijepa – jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. Uzalud, ona ostaju jer se trajno otiskuje ono najslađe i najgorče; površne impresije ne trebamo brisati, same se zagube, prospu kao zrnca brašna iz šuplje kese.”
Kako su ljudi glupi. Robuju stvarima, kupuju ih, čiste, čuvaju, gospodare njima vjerujući da su nadmoćni, a jedna je bakrena džezva nadmoćnija od tri generacije ljudi. Šutke ih je dočekivala, služila, ispraćala jedne po jedne. I mene će ispratiti pa će ravnodušno stajati i čekati novog vlasnika. Ne samo džezva, većina onoga što je u kući starije od tri ljudska vijeka.
Mrvica ljubavi i dobrote vrednije su od tovara blaga i brda mudrosti.
Najvažnije u životu je sresti nekoga koga ćeš voljeti, tko će ti uzvratiti ljubav. Onda se i teškoće lako podnose.
Ne znam što bih pitao, pričao. Sve što kažem kao da je pogrešno. Bojim se svog vlastitog glasa. Sve su riječi izgubile smisao. Niti jedna nije prava…
Ni u čemu nema više tuge nego u istini!
Nikom ne pada na pamet kako su naše tuge sasvim osobne i one se ne trebaju nikog drugog ticati.
Ako me pitaš što čekam, moram ti reći – nemam pojma. Znam da se po stotinu puta sjetim onog drhtaja kada me zagrlila, drhtaja koji ju je cijelu zahvatio, onda kad se propela na prste da me zagrli…
Čovjek bi se trebao čuvati od povrede drugog bića, životinje ili ljudi, a kad to učini nedovoljan je oprost, kajanje, plakanje. Nedovoljan, nepotreban, suvišan. Jer to ništa ne mijenja.
Čovjek je gospodar samo neizgovorenih riječi, izgovorenoj ili napisanoj postaje rob!
Dok ovo zapisujem, preda mnom na stolu leži ta slika…I stvarno, najstvarnije, nikad ni na jednoj slici nisam bila tako lijepa….Neka svetačka, gotovo nestvarna ljepota!
I tada, u meni se nešto slomilo, gledala sam ga kao neki divan san na koji i sjećanje blijedi, nisam ga više osjećala kao nešto prisno, nešto svoje prihvaćeno zauvijek neotuđivo…
Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja – da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.”
Doba nevinosti
“Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život.”
Ljubav je Sihirbaz, Babo
“Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?”
“On me obespokojio, unio nered u dušu, ubio ljubav za životom. On je moje svjetlo i moja tama, tamna svjetlost i svijetla tama, moj otrov i protuotrov, moja bolest i lijek, onaj koji me osuđuje i oslobađa, diže i ruši, pobjeda i poraz, moj život i moj strah od života. U čemu naći utjehu? S kim? Najslađa utjeha je ona za koju se sami izborimo. Voljela sam, volim, bezuslovno. Nema ljubavi bez bola.”
Amanet
“Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt i obavezno kao torbicu, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.”
Doba nevinosti
“- Ženo previše pričaš. Čuj, inovjerci. Bog je jedan. Vazda su ljudi bili ljudi, a neljudi – neljudi. To nema veze s vjerom, samo šta kome more u obraz stati, eto, to ti je.”
Doba nevinosti
“Dugo je trebalo da spozna kako ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako, mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.”
Doba nevinosti
“Makar se nikad više ne vidjeli, ostat ćemo bliži jedno drugome od velikog, možda najvećeg broja ljudi koji dijele bračnu postelju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, a svaki novi dan produbljuje jaz među njima.”
Čekajući Tahira
“Plači, plači koliko možeš. Suze su ponekad ljekovite.”
Doba nevinosti
“Svako je mogao vidjeti da s tim rukama nešto nije uredu. Grčile su se, uzajamno davile, drhtale. Zar tijelo, zar ruke mogu biti mirni dok duša drhti?”
Spavaj Anđela
“Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost, ali ne bih mogla protiv sebe…”
Doba nevinosti
“Kaže da nikoga više nema. Morala bi znati da mene ima više nego iko na ovom prokletom svijetu. Zar je zamislivo živjeti a nju ne voljeti?”
Amanet
“Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naš.”
Amanet
“Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.”
“Ne otvaraju se pretinci duše i srca onome koga se ne voli ili prestane voljeti. Naprotiv, samo onima koje se voli najviše. I još više. Onima kojima se vjeruje bezrezervno, bezuvjetno.”
Amanet
“Da ljudi češće misle kako su samo na proputovanju kroz ovaj svijet, bili bi čistiji i bolji.”
Amanet
“Generacije i generacije dolazile i dolazila, dolazit će i odlazit će. Bezvremensko vrijeme i On će ostajati.”
“I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.”
Amanet
Doba nevinosti
“Na licu je uvijek nosila dobro uvježbani smiješak, tajanstven, zagonetan, smiješak umjesto krinke, smiješak koji ju je čuvao kao plastični kolut neplivača.”
“Sve što je životu davalo slast, miris, boju, nestalo je, ali spoznaja da je otišao neko koga sam od svega više voljela, a da ga nisam mogla zadržati, još je bila daleko.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet
“Ništa ne mogu promijeniti, ne mogu ti pomoći, ne znam ni u čemu je problem. A i kad bih znao, opet ti ne bih mogao pomoći. Niko, izgleda nikome ne može pomoći.
-Žaki, imaš li ti ogledalo?-planula sam.
-Zašto?
-Ne izgledaš ništa bolje ni sretnije nego ja.
-Zar jedna polovina mene može izgledati bolje od druge?”
